Nove knjige

Jane Harper: Suša

Vidjela je ta farma smrt i prije, a muhe zunzare ne biraju. Za njih, između životinjskog i ljudskog mrtvog tijela nema velike razlike.
Tog je ljeta suša razmazila muhe. Nakon što su farmeri Kiewarre svoje puške usmjerili prema mršavoj stoci, tražile su oči koje ne trepću i ljepljive rane. Bez kiše nije bilo hrane. Bez hrane trebalo je donositi teške odluke, dok je gradić dan za danom treperio pod užarenim plavim nebom.

"Proći će", govorili su farmeri, a mjeseci su se nizali i krenuli u drugu godinu. Glasno, kao mantru, ponavljali su te riječi jedni drugima, ili tiše, sami za sebe, kao molitvu.

Ali meteorolozi iz Melbournea nisu se slagali s njima. Onako u odijelima, iz dobro rashlađenih studija, uviđavno bi ih spominjali skoro svake večeri u šest sati. Službeno najteže stanje u cijelom stoljeću. Vremenske prilike imale su ime čiji se izgovor nikada nije sasvim ustalio. El Niño.

Barem su muhe zunzare bile sretne. Ipak, ono što su našle tog dana bilo je neuobičajeno. Nešto manje, a meso je bilo nekako glatko. Njima to nije bilo važno. Ono bitno bilo je tu. Staklaste oči. Vlažne rane.
Tijelo na čistini bilo je najsvježije. Muhama je trebalo nešto više vremena da pronađu ona dva u zgradi, iako su se otvorena vrata njihala kao da ih pozivaju. One koje su produžile dalje od prve ponude u hodniku nagrađene su još nečim u spavaćoj sobi. To je tijelo bilo manje, ali na njemu je konkurencija bila slabija.

Muhe su bile prve koje su stigle i zadovoljno se rojile po vru­ćini dok je krv stvarala crne lokve na pločicama i tepihu. Vani je rublje još visjelo na ukrug zategnutim konopcima, suho kao barut, sunce ga je ukrutilo. Dječji romobil ležao je ostavljen na stazici od razmaknutog kamenja. U krugu od jednog kilometra oko farme kucalo je samo jedno ljudsko srce.

Stoga ništa nije odgovorilo kada je duboko unutar kuće počela plakati beba.

• < Prethodno
• Slijedeće >